Zapis uz skulpure i slike Mladena Šimunovica - ŠIME
Kada se jedan kipar poput Mladena Šimunovica bavi modeliranjem
aktova, konja i orlova kao svojim gotovo iskljucivim temama, i
to u tradicionalnim tehnikama glini, gipsu, drvu i lijevanoj
bronci – u danasnje doba u kojemu se umjetnost bavi raznolikim
idejnim i medijskim istrazivanjima i izrazavanjima – onda se moze
pomisliti samo to da ne haje za trendovima i imperativom
suvremenosti,vec da se bavi samo svojim unutarnjim dozivljajima i
stastima. Zbog toga nije niti najmanje manje hrabar od vojske
“suvremeni(ji)h” umjetnika. Nije to takoder niti imperativ za
ocuvanjem i odrzavanjem “tradicije”, jer bi takav stav nuzno
vodio u odredenu ( zadrtiju ) umjetnicku ideologiju. Simunovic
jednostavno suzivi i dise sa “starim” temama, zeleci na svoj
nacin interpretirati u skulpturi ( a i u slici ) svoje vlastito
videnje, vlastite mogucnosti upraznjavanja formalnih i
oblikotvornih zakonitosti. Nije toliko bitno radi li se o
(muskom ili zenskom ) aktu ili o liku kakve zivotinje, koliko
je bitno po tko zna koji puta dokazivati i dokazati da niti jedna
tzv. vjecna tema, ili tzv.zanr dugoga trajanja kroz povijest
umjetnosti, ni priblizno nisu iscrpljeni, vec da uvijek iznova
mogu nuditi beskrajno mnogo izazova, nadahnuca i znatizelje za
istrazivanjem. Sadrzaj istine bi trebao zapravo biti objektivno
rjesenje svake pojave u prirodi svijeta i prirodi covjeka.
Kiparsko djelovanje Mladena Simunovica od svojih je najranijih
pocetaka bilo usmjereno k istrazivanju jakih i cvrstih,
monolitnih struktura. Kip mu je cesto bio i jest, reduciran na
zbijene mase uspravljenih okomica, ili pak na uravnotezene
horizontalne mase, na pr .u slucaju kada oblikuje konje u
reljefu. Nije formu lisio deskripcije, ali ju je lisio ikakve
detaljisticke obrade. U svakom slucaju, uvijek ga u umjetnickom
oblikovanju krasi odmjerena, no visoko razvijena perceptivna
osvijestenost, i vec zarana profinjen stil i mastovito videnje
skulpturalne forme.
Veliku paznju kipar posvecuje zanimanju za kakvocom materijala u
kojemu gradi svoje skulpture. Ako zeli sjaj i svjetlost na
skulpturalnoj epidermi, ispolirat ce do krajnosti broncu,da sije
poput zlata.Prethodne ce modelacijske radnje izvrsiti u glini i u
gipsu, a posebno promatra “ponasanje” drveta pri rezbarenju,
pri cemu dobija identicnu skulpturalnu uvjerljivost, te stilsku
izjednacenost, sa skulpurama izvedenima u bronci.
No, za shvacanje Simunoviceva kiparstva kljucno je uci u
njegovo razmisljanje o ritmu, lelujavosti i vibracijama
volumena, te podjednakoj snazi vizualnoga i taktilnog
dozivljaja. Razmisljanje mu je na tragu i u vezi s plastickom
figurativnom povjesnicom, koja je sa svoje strane obiljezila
evoluciju modernoga kiparstva, medutim, u sasvim novoj,
inventivnoj inacici razvoja po izuzetno osobnom i koherentnom
postupku. Drugim rijecima, Simu-novicev kiparski i slikarski
razvoj tece uz proces spoznajnosti i zrelosti, koji ga odvedose u
stalno dijalogiziranje s tekovinama moderniteta.
Anatomska tocnost Simunovicevih zenskih aktova, kao i likova
konja ili orla,te ljudske ruke, ne sprijecava misljenje o
subjektivnosti gledanja. Ona je ovdje radi postizanja klasicnosti
estetskih motivacija, uvijek aktualnih i nikada ugaslih. Zensko
tijelo, poznato je, nije odvojivo od cjelokupne fascinacije
pojmom zene, zenskoga principa. Onaj tko zna nacrtati,
modelirati i naslikati ljudsko lice i ljudsko tijelo, akt,
dokazuje da zna crtati, jer su ljudsko lice i ljudsko tijelo
bazicne, ali i najteze forme crtackoga umijeca, u kojima se
ogleda znanje, oko, sigurna ruka i vjestina. Simunovic je u
temelju vrstan crtac. Njegovi kipovi i slike aktova polaze od
donjega preciznoga crteza, kao unutarnjega strukturalnog
skeleta. Cjelokupna ce kasnija modelacija proisteci iz
odlicnoga crtackog temelja.
Osim toga, Simunovic u modeliranju zna formi podariti izuzetnu
organicnost i vitalnost. U njegovim voluminiranim formama svaki
je pjedinacni oblik, svaki pojedinacni dio anatomije, minuciozno
obraden i do sjaja zagladen, do mjere da se skladno stapa s
jedinstom cjeline, a cjelina se pak skladno sklapa od
imanentnih, logicnih i samorazumljivih dijelova.
Ujedno svaki pojedini polozaj akta posjeduje kvalitetnu dozu
proporcionalnih tocnosti sukladnih umjetnikovoj perceptivnoj
izbrusenosti. Vecina, ako ne i svi, Simunovicevi aktovi imaju
jednu nogu izbacenu naprijed, kao u iskoraku,a iskorak prati
snazan zamah tijela prema naprijed ili prema nazad. Ruke su
redovito podignute uvis, tako da je tijelo maksimalno napeto i
izvijeno, naglasavajuci vitkost i eleganciju struka. Trbuh
postaje jaka napeta ploha, najcesce kubno, u istaknutim
linearnim bridovima, odvojena od rebara. Zaobljeni oblici
straznjice i kalote grudiju predstavljaju svojom konveksnom
organicnoscu kontrapunkt ostrim bridovima koji cine granicu
dugoga lûka trbusne i ledne plohe. Nije slucajno da autor svojim
aktovima u ispoliranoj bronci “oduzima” glavu, a noge i ruke
“reze” u visini iznad koljena, odnosno laktova. Ovo moze
zvucati monstruozno, no samo do trenutka kada se promatraju
aktovi, jer u njima je postignuta maiolovska cistoca
mediteranizma, s neupitnom meditativnom i tjelesno –
organskom ljepotom. Spomenuto dijalogiziranje s tekovinama
moderniteta upravo i pocinje sa stihom Aristide Maillola,a
nastavlja se s nesumnjivim rezonancama na August Rodina, gdje po
uzoru na njegova Covjeka koji hoda, Simunovic svojim aktovima
oduzima glavu i ruke, da bi nadalje formu oslanjao na napetost
i glatkost jednostavne Brancusijevske forme, te ih garnirao s
elementima murovskih i arhipenkovskih organickih oblika u
kontrastu s ostrim bridovima kao granicama anatomskih odredenja.
U osnovi, Simunovic izostrava htijenje k izvornoj arhetipskoj
formi, orijentiranoj u skladnome asimilacijskom odnosu snaznoga,
u unutarnju jezgru zatvorenog volumena, koji s razlogom ima
uvijek monolitni, zaokruzen oblik.
Tektonicki i simetricni dvojaki entiteti u jednome komadu kipa
krecu se od maksimaliziranja tjelesne konkret-nosti, prema
njezinoj postupnoj diminuaciji, sto ce predstavljati zanimljivu
stvaralacku moc u smislu naglasenije diskretnosti skulpturalne
egzistencije.
Simunoviceve su skulpture izrazito ciste u formi i posve
odmaknute od bilo kakve jeftine dekorativne skicoznosti.
Njihova je snaga u evokaciji ljepote i cistoce prirodnih formi,
a umjetnik s njima tezi stvaranju smirenih, jednostavnih, te
optickom i haptickom konkretnom kvalitetom obdarenih kipova,
s jedinom funkcijom estetske otmjenosti.
Skulpture su prosjecnih, niti malenih, niti velikih dimenzija,
radene po ljudskoj mjeri, po mjeri dohvata ruke i obuhvata
oka.Universalna tematika s osloncem na realitetu prirode toliko
je puta istrazivana i tumacena u povijesti umjetnosti i
povijesti skulpture da je suvisno spominjati primjere. Ako je
moderna i postmoderna umjetnost ista bastinila od
tzv.tradicije, onda je to univerzalnost tematike s osloncem na
realitet prirode. Toga je svakako svjestan i samosvojan kipar
Mladen Simunovic. Kretati se unutar takvih gabarita ne znaci biti
samo hrabar, vec i samouvjeren u vlastite nemale kreativne
mogucnosti, koje se, sada to vidimo, oploduju stilom i vizijom
kipa sugestivne rjecitosti.
Filozofski, duhovno i intelektualno, shvacanje zagonetnoga i
pomalo tajanstvenog pojma zenske prirode ovdje se takoder
upotpunjuje dihotomijom u skladnom ujedinjenju sa strascu prema
zenskoj tjelesnoj, materijalnoj i erotskoj pojavnosti. Zenski
akt nudi mogucnosti teznji k izrazavanju savrsenosti. Zenske
su obline, grudi i straznjica prije svega, po definiciji,
najsavrsenija organsko - bioloska organizacija prirodne
materije. Mekoputnost zenskoga akta dade se uvijek iznova
stvarati u umjetnosti, ne bi li se postigao sto visi stupanj
senzibilnosti i suptilnosti, sto Simunovic svakako zna i postize.
No, u njegovih aktova nema niti najmanjih seksualnih, a kamoli
seksistickih natruha. Iznad svega, svaka je zena kiparski
volumen, pa tako ne mozemo govoriti o jednoj zeni ili cak o
jednom tipu zene koji kiparski obraduje. Razlog stvaranja
ovih aktova nalazi se u ideji o neiscrpljivosti zongliranja
varijacijama na temu, na polozaj, na dinamiku pokreta, i –
rekoh vec – na ljepotu tijela u ljepoti forme, ili ljepoti forme
kroz ljepotu tijela.
U posljednjih nekoliko godina, Simunovic je ozbiljnije poceo
slikati. Naslikao je niz zenskih aktova kao jedinu temu svojega
slikarstva. Slikajuci aktove, autor funkcionira na dualistickoj
razini: s jedne strane u prikazu zenskog tijela vidi raznolike
konstelacije za izokretanje, obrtanje i variranje polozaja
volumena, oblika i boja u nastajanju kompozicijskih
strukturalnih inacica, dok ce s druge strane, podati i svoj
osobni hommage tajni i zagonetki zene. U koloristickome
smislu, umjetnik aktove slika takoder u dvije varijante: dio
aktova naslikao je u modrim tonovima s bijelim naglascima
kojima stvara voluminoznost, pa i putenost lijepih zenskih
tijela, a dio u crvenkastim i zuto - okerastim tonovima. Mrlje
svijetlije zutih naglasaka koristi za voluminiranje i
trodimenzionalnu plasticnost tijela, bas kao sto u modrim
aktovima u istu svrhu koristi bijele naglaske. Anatomija tijela
iskazana je dakle, finim presijavanjima po zaobljenim
voluminiranim formama, tvoreci cvrstocu inkarnata. Preciznom i
sigurnom rukom, autor aktove slika vehementnim gestualnim
postupcima, no nimalo lisenima kontrole i racionalizacije. Jos je
razvidno kako umjetnik zna u slikarskome postupku
odvajati pozadinu od figure, te cvrstom konturom uslojavati
planove. Inkarnat zenskoga lika u kontrastu je s pozadinom.
Postignuta je planska razdvojenost u koloristickom jedinstvu. Na
taj je efektan nacin dobio krajnju jednostavnost, ali i efikasnu
iluziju trece, prostorne dimenzije, koja odaje njegov ipak
primarni kiparski nerv i vokaciju,jer mu se i naslikani aktovi
doimaju kiparski misljeni i kiparski gradeni. I u slikarstvu, kao
i u kiparstvu Mladena Simunovica tijelo postaje slika ili kip,a
slika ili kip postaju tijelo, prozeti intimizmom uvijek svjezega
nadahnuca.
U stvaranju slikarkih aktova postupa kao i u stvaranju kiparskih
aktova:slika ih po modelu,ali i po universalnom obrascu iz
vlastite imaginacije, postizuci svoj visoki estetski rafinman. U
trazenju i nalazenju umjetnickih rjesenja, trazi i nalazi
sadrzaj umjetnicke istine, prije svega utjelovljene u
zahtjevu za preciznom strukturom u kojoj se ogléda ljepota.
U jednome tijelu, onome zenskom, zagonetni karakter izgleda
razlicito,ali odgovori su isti, kao i oni sfinge, jer se
jedinstvo zagonetnosti ipak osigurava obmanom. Sve ove
postavke vrijede za umjetnicko htijenje, jer svo znanstveno
poznavanje vanjske makro, i unutarnje mikro anatomsko - bioloske
strukture zene pred umjetnickom interpretacijom u modernitetu
i suvremenosti padaju u vodu. Stoga, je li i varka istina,
takoder ostaje zagonetkom, ali valja smatrati da se
istinitost u umjetnickome djelu usidruje u subjektivitetu, u
viziji, u obmani, i u varci. Od tuda i zenski aktovi u slikarskoj
inacici, premda se kao i skulpturalni aktovi – krecu od
sasvim jasne mimeticke, prirodonosne i stvarnosne figurativne
sheme, potvrdujuci pounutarnjenu dozivljajnu, dakle subjektivnu
i obmanjujucu umjetnikovu viziju.
U Zagebu, srpnja mjeseca 2002
mr. sc. Enes Quien
Profesor povijesti umjetnosti na
ALU u Zagrebu