Zapis uz skulpure i slike Mladena Šimunovica - ŠIME

Kada se jedan kipar poput  Mladena  Šimunovica  bavi modeliranjem 
aktova, konja i orlova kao svojim gotovo iskljucivim  temama, i
to u  tradicionalnim  tehnikama  glini, gipsu, drvu i  lijevanoj
bronci – u  danasnje  doba  u kojemu  se umjetnost bavi raznolikim 
idejnim i medijskim istrazivanjima i izrazavanjima – onda se moze 
pomisliti samo to da ne haje za trendovima i imperativom 
suvremenosti,vec da se bavi samo svojim unutarnjim dozivljajima i 
stastima. Zbog toga nije niti  najmanje  manje hrabar od  vojske 
“suvremeni(ji)h” umjetnika. Nije  to takoder  niti imperativ za 
ocuvanjem i odrzavanjem “tradicije”, jer bi takav stav nuzno 
vodio u odredenu ( zadrtiju ) umjetnicku ideologiju. Simunovic 
jednostavno suzivi i dise sa  “starim”  temama, zeleci na svoj 
nacin interpretirati u skulpturi ( a i u slici )  svoje vlastito 
videnje, vlastite mogucnosti upraznjavanja formalnih  i  
oblikotvornih  zakonitosti. Nije toliko bitno radi li se o 
(muskom ili zenskom ) aktu  ili o  liku kakve zivotinje, koliko 
je bitno po tko zna koji puta dokazivati i dokazati da niti jedna 
tzv. vjecna tema, ili tzv.zanr dugoga trajanja kroz povijest 
umjetnosti, ni priblizno nisu iscrpljeni, vec  da uvijek iznova 
mogu nuditi beskrajno mnogo izazova, nadahnuca i znatizelje za 
istrazivanjem. Sadrzaj istine bi trebao zapravo biti objektivno 
rjesenje svake pojave u prirodi svijeta i prirodi covjeka.

Kiparsko  djelovanje  Mladena Simunovica od svojih je najranijih 
pocetaka bilo usmjereno k istrazivanju jakih i cvrstih, 
monolitnih struktura. Kip mu je cesto bio i jest, reduciran na 
zbijene mase uspravljenih okomica, ili pak na uravnotezene 
horizontalne mase, na pr .u  slucaju kada oblikuje konje u 
reljefu.  Nije formu lisio deskripcije, ali ju  je lisio ikakve 
detaljisticke obrade. U svakom slucaju, uvijek ga u umjetnickom 
oblikovanju krasi odmjerena, no visoko razvijena perceptivna 
osvijestenost, i vec zarana profinjen stil i mastovito videnje 
skulpturalne forme.

Veliku paznju kipar posvecuje zanimanju za kakvocom materijala u 
kojemu gradi svoje skulpture. Ako zeli  sjaj i svjetlost na 
skulpturalnoj epidermi, ispolirat ce do krajnosti broncu,da sije 
poput zlata.Prethodne ce modelacijske radnje izvrsiti u glini i u 
gipsu, a posebno  promatra “ponasanje” drveta  pri  rezbarenju, 
pri cemu dobija  identicnu skulpturalnu uvjerljivost, te stilsku 
izjednacenost, sa skulpurama izvedenima u bronci.

No, za shvacanje  Simunoviceva kiparstva  kljucno je uci u 
njegovo razmisljanje o ritmu, lelujavosti i vibracijama 
volumena, te podjednakoj snazi  vizualnoga i taktilnog  
dozivljaja. Razmisljanje mu je na tragu i u vezi  s plastickom  
figurativnom  povjesnicom, koja  je sa svoje strane obiljezila  
evoluciju  modernoga kiparstva, medutim, u sasvim novoj, 
inventivnoj inacici  razvoja po izuzetno osobnom i koherentnom 
postupku. Drugim  rijecima, Simu-novicev kiparski i slikarski 
razvoj tece uz proces spoznajnosti i zrelosti, koji ga odvedose u 
stalno dijalogiziranje s tekovinama moderniteta.

Anatomska tocnost Simunovicevih zenskih aktova, kao i likova 
konja ili orla,te ljudske ruke, ne sprijecava misljenje o 
subjektivnosti gledanja. Ona je ovdje radi postizanja klasicnosti 
estetskih motivacija, uvijek aktualnih i nikada ugaslih. Zensko  
tijelo, poznato je, nije odvojivo od cjelokupne fascinacije 
pojmom zene, zenskoga  principa. Onaj  tko zna nacrtati, 
modelirati i naslikati  ljudsko  lice i  ljudsko tijelo, akt, 
dokazuje da zna crtati, jer su ljudsko lice i ljudsko tijelo  
bazicne, ali i najteze forme crtackoga umijeca, u kojima  se  
ogleda  znanje, oko, sigurna ruka i vjestina.  Simunovic je u 
temelju vrstan crtac. Njegovi kipovi i slike aktova polaze od  
donjega  preciznoga  crteza, kao unutarnjega  strukturalnog  
skeleta. Cjelokupna ce kasnija  modelacija  proisteci iz 
odlicnoga  crtackog temelja.

Osim toga, Simunovic u modeliranju zna formi podariti izuzetnu 
organicnost i vitalnost. U njegovim  voluminiranim formama svaki 
je pjedinacni oblik, svaki pojedinacni dio anatomije, minuciozno 
obraden i do sjaja zagladen, do mjere da  se  skladno stapa s 
jedinstom cjeline, a cjelina  se pak skladno sklapa od 
imanentnih, logicnih i  samorazumljivih dijelova.

Ujedno svaki pojedini polozaj akta posjeduje kvalitetnu dozu  
proporcionalnih tocnosti  sukladnih umjetnikovoj perceptivnoj  
izbrusenosti. Vecina, ako ne i svi, Simunovicevi  aktovi  imaju  
jednu  nogu  izbacenu naprijed, kao u iskoraku,a iskorak prati 
snazan zamah tijela prema naprijed ili prema nazad. Ruke su 
redovito podignute uvis, tako da je  tijelo  maksimalno  napeto i 
izvijeno, naglasavajuci  vitkost  i  eleganciju  struka. Trbuh  
postaje  jaka  napeta ploha, najcesce kubno, u istaknutim 
linearnim bridovima, odvojena  od  rebara. Zaobljeni  oblici  
straznjice i kalote grudiju  predstavljaju  svojom  konveksnom  
organicnoscu  kontrapunkt ostrim bridovima koji cine granicu 
dugoga lûka trbusne i ledne plohe. Nije slucajno da autor svojim 
aktovima  u  ispoliranoj  bronci “oduzima” glavu, a noge i ruke 
“reze” u visini  iznad  koljena, odnosno laktova. Ovo moze 
zvucati monstruozno, no samo do trenutka kada se promatraju  
aktovi, jer  u  njima  je  postignuta  maiolovska  cistoca  
mediteranizma, s  neupitnom  meditativnom  i tjelesno – 
organskom  ljepotom.  Spomenuto dijalogiziranje s tekovinama  
moderniteta  upravo i pocinje sa  stihom Aristide Maillola,a 
nastavlja se s nesumnjivim rezonancama na August Rodina, gdje po 
uzoru na njegova  Covjeka koji hoda, Simunovic  svojim  aktovima  
oduzima  glavu i ruke, da bi nadalje formu  oslanjao na napetost 
i glatkost jednostavne  Brancusijevske forme, te ih garnirao  s  
elementima  murovskih i arhipenkovskih  organickih oblika u 
kontrastu s ostrim bridovima kao granicama anatomskih odredenja.

U osnovi, Simunovic izostrava htijenje k izvornoj  arhetipskoj  
formi, orijentiranoj u skladnome asimilacijskom odnosu snaznoga, 
u unutarnju jezgru zatvorenog volumena, koji s razlogom ima 
uvijek monolitni, zaokruzen oblik.

Tektonicki i simetricni  dvojaki  entiteti u jednome komadu kipa 
krecu se od maksimaliziranja tjelesne konkret-nosti, prema 
njezinoj postupnoj diminuaciji, sto ce predstavljati  zanimljivu  
stvaralacku moc u  smislu  naglasenije diskretnosti skulpturalne 
egzistencije.

Simunoviceve su skulpture izrazito ciste u formi i posve 
odmaknute od  bilo kakve  jeftine  dekorativne  skicoznosti. 
Njihova je snaga u  evokaciji  ljepote i cistoce prirodnih formi, 
a umjetnik  s  njima  tezi  stvaranju  smirenih, jednostavnih, te 
optickom i haptickom  konkretnom  kvalitetom  obdarenih  kipova, 
s jedinom  funkcijom  estetske otmjenosti.

Skulpture  su prosjecnih, niti malenih, niti  velikih  dimenzija, 
radene po ljudskoj mjeri, po mjeri dohvata ruke i obuhvata 
oka.Universalna tematika s osloncem na realitetu prirode toliko 
je puta  istrazivana i tumacena u povijesti umjetnosti i 
povijesti  skulpture da je suvisno spominjati primjere. Ako  je  
moderna i postmoderna  umjetnost  ista bastinila od 
tzv.tradicije, onda je to univerzalnost tematike s osloncem na 
realitet prirode. Toga je svakako svjestan i samosvojan kipar 
Mladen Simunovic. Kretati se unutar takvih gabarita ne znaci biti 
samo hrabar, vec i samouvjeren  u  vlastite  nemale  kreativne 
mogucnosti, koje  se, sada to vidimo, oploduju  stilom i vizijom  
kipa  sugestivne rjecitosti.

Filozofski, duhovno i intelektualno, shvacanje  zagonetnoga i 
pomalo tajanstvenog  pojma  zenske prirode ovdje se takoder 
upotpunjuje dihotomijom u skladnom ujedinjenju sa strascu prema 
zenskoj tjelesnoj, materijalnoj i erotskoj  pojavnosti. Zenski 
akt nudi mogucnosti teznji k izrazavanju  savrsenosti. Zenske  
su  obline, grudi i straznjica prije svega, po definiciji, 
najsavrsenija  organsko - bioloska organizacija prirodne 
materije. Mekoputnost  zenskoga akta dade se uvijek iznova  
stvarati  u umjetnosti, ne bi li se postigao sto visi  stupanj 
senzibilnosti i suptilnosti, sto Simunovic svakako zna i postize.

No, u njegovih aktova nema niti najmanjih seksualnih, a kamoli  
seksistickih natruha. Iznad svega, svaka je zena kiparski  
volumen, pa  tako ne mozemo  govoriti  o  jednoj  zeni ili cak o 
jednom tipu zene koji  kiparski  obraduje. Razlog  stvaranja  
ovih  aktova  nalazi se u ideji o neiscrpljivosti zongliranja  
varijacijama  na  temu, na polozaj, na dinamiku pokreta, i – 
rekoh vec – na ljepotu tijela u ljepoti forme, ili ljepoti forme 
kroz ljepotu tijela.

U posljednjih nekoliko godina, Simunovic je ozbiljnije poceo  
slikati. Naslikao je niz zenskih  aktova kao jedinu temu svojega 
slikarstva. Slikajuci aktove, autor funkcionira na dualistickoj 
razini: s jedne strane u prikazu zenskog tijela vidi  raznolike 
konstelacije za izokretanje, obrtanje  i variranje polozaja  
volumena, oblika i  boja u nastajanju kompozicijskih  
strukturalnih  inacica, dok ce s druge strane, podati i svoj 
osobni  hommage  tajni i zagonetki zene. U koloristickome  
smislu, umjetnik  aktove slika takoder u dvije varijante: dio 
aktova naslikao je u modrim tonovima  s  bijelim  naglascima  
kojima  stvara  voluminoznost, pa i putenost lijepih zenskih 
tijela, a dio u crvenkastim i zuto - okerastim  tonovima. Mrlje 
svijetlije zutih naglasaka koristi za voluminiranje i 
trodimenzionalnu  plasticnost tijela, bas kao sto u modrim 
aktovima u istu svrhu koristi bijele naglaske. Anatomija  tijela 
iskazana je dakle, finim  presijavanjima  po zaobljenim  
voluminiranim formama, tvoreci  cvrstocu inkarnata. Preciznom i 
sigurnom rukom, autor aktove slika  vehementnim  gestualnim  
postupcima, no nimalo lisenima kontrole i racionalizacije. Jos je 
razvidno  kako  umjetnik  zna  u  slikarskome  postupku  
odvajati  pozadinu od figure, te cvrstom konturom uslojavati 
planove. Inkarnat  zenskoga  lika  u  kontrastu  je s pozadinom. 
Postignuta je planska razdvojenost u koloristickom jedinstvu. Na 
taj je efektan nacin dobio krajnju jednostavnost, ali i efikasnu 
iluziju trece, prostorne  dimenzije, koja odaje njegov ipak 
primarni kiparski nerv i vokaciju,jer mu se i naslikani aktovi 
doimaju kiparski misljeni i kiparski gradeni. I u slikarstvu, kao 
i u kiparstvu Mladena Simunovica tijelo postaje slika ili kip,a 
slika ili kip postaju tijelo, prozeti intimizmom uvijek svjezega 
nadahnuca. 

U stvaranju slikarkih aktova postupa kao i u stvaranju kiparskih 
aktova:slika ih po modelu,ali i po universalnom obrascu iz 
vlastite imaginacije, postizuci svoj visoki estetski rafinman. U 
trazenju i nalazenju umjetnickih rjesenja, trazi i nalazi  
sadrzaj  umjetnicke  istine, prije  svega  utjelovljene  u 
zahtjevu  za  preciznom  strukturom u kojoj se ogléda ljepota.

U jednome tijelu, onome zenskom, zagonetni  karakter  izgleda 
razlicito,ali odgovori su isti, kao i oni sfinge, jer se  
jedinstvo  zagonetnosti  ipak  osigurava  obmanom.  Sve  ove  
postavke  vrijede  za  umjetnicko htijenje, jer svo znanstveno 
poznavanje vanjske makro, i unutarnje mikro anatomsko - bioloske  
strukture  zene  pred  umjetnickom interpretacijom u modernitetu 
i suvremenosti padaju u vodu. Stoga, je li i varka istina, 
takoder ostaje  zagonetkom, ali  valja  smatrati  da  se  
istinitost u umjetnickome djelu  usidruje u subjektivitetu, u 
viziji, u obmani, i u varci. Od tuda i zenski aktovi u slikarskoj 
inacici, premda se kao i skulpturalni  aktovi – krecu  od  
sasvim  jasne  mimeticke, prirodonosne i stvarnosne figurativne 
sheme, potvrdujuci pounutarnjenu dozivljajnu, dakle  subjektivnu 
i obmanjujucu umjetnikovu viziju.

U Zagebu, srpnja mjeseca 2002

mr. sc. Enes Quien
Profesor povijesti umjetnosti na
ALU u Zagrebu